Idealno roditeljstvo je zapravo nedosanjani san društva koje uvijek teži da sve stavi u kalupe, pa tako i mame.
Od toga kako bi trebala jedna mama da se ponaša, do toga kako treba da izgleda, šta da nosi, još važnije šta da govori, su zapravo ograničenja koja društvo nameće u želji da kontroliše. Majka ili jedan arhetip od kojeg sve potiče ( život, snaga i biće) od pamtivijeka je misteriozno privlačila društvene istance koje su pod svaku cijenu težile da je obujme, sputaju, iskontrolišu, iako je ona uvijek težila slobodi.
Težnja žene da slobodno diše, da se bez ograničenja izražava je zapravo vrijednost koja se treba obnavljati.
Ženstvenost nije proizvod jednog društva, nego je zapravo iskonsko pravo žene da sama za sebe odlučuje kakva će biti u različitim ulogama: majke, supruge, kćerke, poslovne žene, domaćice…
Najteži dio posla jeste priznanje da nisi slobodan, da zapravo živiš samo nametnute uloge društva koje ne brine o zasebnim jedinkama nego brine o svom očuvanju u cjelini. Konstantno preispitivanje šta jedna majka treba da bude, zapravo, tu istu majku odvodi u stanje izoliranosti i usamljenosti.
Često viđam majke, srećem ih svakodnevno koje su poput mene, osjećaju duboko u sebi da nešto nije u redu, jer one same nisu ispunjene. Vole svoju djecu, brinu se o njima, konstantno informišući se o tome šta je ispravno, šta prihvatljivo, da zapravo proiciraju lažnu sreću, lažne predstave o onome što one jesu, često zapadajući u osjećaj potpune izgubljenosti. Taj jaz između onoga što one jesu i onoga što im društvo nameće je toliko velik, da nerijetko postaju robotske isprazne uloge u kojima njih nema.
Zato smatram da je za uspješno roditeljstvo zaista potrebna vjera i svijest da ono što radimo je uvijek autentično. Moramo vjerovati da je odgoj koji svakodnevno želimo podariti djeci prvenstveno odgoj nas samih. Odgovornost za naše pristajanje i nepristajanje da nas neke društvene norme sputaju, je na nama – majkama i očevima. Mi svakodnevno biramo svoju autentičnost koja jedina može da nas, na kraju, usreći. Ta svjesnost da možeš sama da biraš kakva ćeš biti je jedna od osnovnih stepenica ka oslobađanju izvorne autentičnosti kojoj svaka žena treba da teži.
Izgubljena, neispunjena majka znači samo jedno-isto takvo dijete koje savršeno upija emociju, jer je ona suština svega.
Zato ne trebamo težiti da na slikama predočimo savršenstvo koje ne živimo. Ono što je meni pomoglo da krenem na taj put samosvijesti, jeste vjera u moje srce, koje teži da uradi ono sto je ispravno, iako to možda nekad i nije prihvatljivo, ono je moje autentično “JA” koje imam i trebam, kojem težim.
Bez pardona, ulagivanja i poređenja gradim jedinstveni odnos prema djetetu, za koje će neko reći da je razmaženo. Nema veze, ja želim da oslobodim i dam mu svijet topline i bliskosti koji je meni tako često nedostajao.
Naravno, ne može se živjeti bez drugog, jer smo dio zajednice, ali su potrebni neki novi obrasci u kojoj djeca trebaju da budu sretna takva kakva su. Jedini način je da mi, roditelji, prihvatimo sebe, bez zastora, ograda, bez zablude da ćemo radeći to napraviti ogromnu gresku.
Ja sam odrasla u svijetu u kojoj je majka značila žrtvu, odustajanje od sebe i dugo sam se krivila što dopuštam sebi da mislim drugačije. Šta kada žena shvati da to što postane majka, žena, ponekad nije dovoljno? Šta kada postoje trenuci kada sjedi sama na klupi u nekom parku i osjeća se potpuno usamljeno? Šta kada se ne prepoznaje u toj slici koju je oblikovala prema očekivanjima drugih?
Šta se desi kada je toliko dugo radila na “savršenoj” slici sebe, da je zaboravila koje ona uopšte bila i šta je htjela od tog roditeljstva kojem je tako žarko težila? To je upravo momenat koji prethodi svakom rastu. Mi trebamo biti ispunjene individue koje nisu žrtve, kojima bol nije oblik satisfakcije. Tu počinje onaj smijeh iznutra koji mi je tako često, svih ovih godina nedostajao, onaj smijeh koji oslobođa i vodi tome da svi budemo ono što jesmo, jer smo takvi smo sa razlogom.
Nevjerovatno je koliko se taj stav promijenio tokom nekoliko decenija, ali još uvijek nedovoljno. Mi još uvijek imamo kodeks roditeljstva koji nameće stalno žrtvovanje u kojoj se moramo odreći svih “sebičnih želja” da budemo ono što jesmo!
Voljeti sebe nije sebičnost, prihvatanje sebe bez krivice je korak da se oslobodimo i živimo život onako kako mi mislimo da treba – ne po obrascu, nego po tom jednom unutrašnjem feeling-u da je sve baš onako kako treba da bude.
Mislim da je krajnje vrijeme da otvorimo put toj jednoj novoj ženstvenosti u kojoj smo mi te koje misle i kreiraju svoje uloge, umjesto da ih preuzimamo. Sasvim je normalno živjeti život izvan prihvatljivog u kojem smo voljeni, ali ovaj put od strane nas samih. Jer život nije monotonija, život je rast i smjena, što je najvažnije on je promjena u pravom smislu te riječi.
Ponekad se pitam koliko samo dvojbi ostane nedorečeno, jer se ne osvijesti? Sasvim je u redu da se postavi pitanje “Kakva sam ja to majka koja ponekad krade vrijeme svom djetetu razmišljajući o sebi, o svojim željama i o svojim ciljevima?”.
Sati provedeni u promišljanju o tome šta ja želim i koliko daleko u tim željama mogu da idem su najdragocijeniji! jNakon toga, uvijek bi se nekako osjetila ispunjenije i ljepše. Znam da to i moje dijete osjeti, koje isto tako dok oblači moje cipele, kopirajući mene, upija i moju emociju i ljubav prema sebi.
U redu je biti neprihvatljiv i uzeti vrijeme za svoje misli.
U redu je biti toliko sebičan i reći da gajiš, njeguješ jedan čisti oblik ljubavi prema samom sebi.
Ukoliko je taj put samoživ i svoj – neka bude! Ne bi bilo pošteno da se o njemu ne govori.
Iz tog razloga, biram da progovaram i propitujem, jer to je put koji istinski oslobađa!
Foto: Kathy DiVincenzo, Unsplash
