Incident u kojem Will Smith nakon neumjesne šale na račun njegove žene Jade, udara Chris Rocka na dodjeli nagrade “Oscar” pokrenuo je mnoge priče, ali i razmišljanja o tome koliko jedna sloboda govora je zaista odgovornost svakog pojedinca da priča i djeluje u skladu sa momentom i mjestom u kojem se govori.
Činjenica da, sloboda govora nikada nije jedna beskrajna datost sama po sebi dovoljna, je zapravo nešto što smo znali i prije, ali da je čak ni smijeh ne može sačuvati od oštre reakcije pojedinca, dovela je do toga da zaista promislimo u kakvom se svijetu nalazimo.
Riječi koje pišemo i izgovaramo uvijek neumitno i nepovratno utiču na drugog i kao takve moraju biti ograničene tuđim slobodama, što često zaboravljamo. Možda je ovo najočitiji primjer današnjeg svijeta, ruku na srce, ne tako svijetao, jer je postao prvom istancom nasilja – a ono ama baš nikada ne smije da se opravdava. Međutim, sve ostalo smije i mora da se propituje! Koliko je pojedinac sam odgovoran za vlastitu, ne tako “slobodnu” slobodu govora? Naravno, ovo predstavlja paradoks, ali je neophodan da se prikažu granice koje nam postavlja drugo ljudsko biće.
Prošlu deceniju i više, javni diskurs skoro da je idealizovao ovaj čin svakog pojedinca, stvorio iluziju da svako – bez obzira na motiv, “pozadinu”, političku konotaciju – može da živi apsolutnu slobodu po pitanju onoga što govori, misli i što je možda najvažnije, javno iznosi bez straha od moralnog, odgovornog uticaja koje takvo činjenje ima na drugog pojedinca.
Da je ovo sve stvar privida i nimalo moralne, a ni duhovne opravdanosti, pokazuje i ovaj Holivudski trik (ili stvarnost), jer je pokrenuo razbijanje davne i okorijele zablude modernog društva o tome kako pojedinac može da radi što poželi, govori šta mu je volja i da, pritom, akcenat stavlja samo na vlastito sebstvo u kojem je samo on bitan.
Ruku na srce, sloboda govora nikada nije ni zamišljena tako, ali u hipokriziji društva, u kojem je bitan marketing i dobit, ona je već jako dugo poprimala svoje iskrivljene obrasce u kojima smo mi postali nebitne jedinke, koje često zaboravljaju riječi kao što su suživot, saživljenje, empatija, itd.
Mi zapravo posredstvom manipulacije društvenih diskursa, često zaboravljamo da smo samo ljudi koji trebaju da živimo svoju ljudskost, a jedini način da to uradimo, jeste kroz zdrav odnos prema drugima.
Moram da priznam, htjela to ili ne, ovaj događaj pokrenuo je vlastita promišljana – o ženama koje su,“herojskim činom” jednog muža koji brani čast svoje žene (kao u nekim srednjovijekovnim arenama), duboko zaglibile na polju nemoći i žaljenja. “Lijepo je kada imaš svog viteza koji te brani, javno ili privatno”, ali djevi koja očekuje tako nešto od svog saputnika oduzeti su glas i snaga.
Vraćeni smo na primordijalni diskurs u kojem se muškarac prema ženi postavlja kao prema vlasništvu, braneći pritom samo sujetu koju ima bilo ko prema vlastitoj imovini, a koja je u određenom trenutku ugrožena ili narušena.
Ovaj televizijski momenat jasno je pokazao stanje svijesti prema slobodi govora, ali i autonomnosti žena, te bjelosvjetsku afirmaciju nasilja, sa svim stvarima koje smo licemjerno potvrđivali da su postojane, nedvojbene. Čini se da sve to postaje prah jednim činom pojedinca koji tako lako može postati ogledalo svih nas.
Činjenicu da Zapad nije tako daleko i da smo bliski šovinističkom deklamovanju svih njegovih vrijednosti, ali da će moderno društvo nakon prvobitnog “šoka” samo još više usvojiti ove obrasce u kojima se govor o moralu, duhovnosti i slobodi, zauvijek prazni od svakog značenja je nešto što se potvrđuje i u našoj realnosti. Pojedinac može da kaže šta god hoće, može da uvrijedi koga hoće i da pritom dobije zato i prostor.
Često se oni koji nemaju “ dlake na jeziku” smatraju sposobnim, rječitim i ovdje na Balkanu sloboda govora je postala beskrajna autonomnost lišena svake odgovornosti. Pričati – da, ali govoriti ne vodeći računa o drugome – nikako! Moja sloboda počinje tamo gdje tvoja završava i nikome nije dato da narušava tuđi integritet ili vrijednost. Iako na Zapadu, Will Smith se tiče svih nas, jer ovaj trenutak pokazuje koliko smo daleko zaglibili i koliko uništavamo sve korijene svoje ljudskosti. Iz tog razloga, prije govora, trebamo se sjetiti, da treba prvenstveno biti čovjek, i ostati takav.
Ukoliko ne, možda je vrijeme da se vratimo u pećine i živimo u skladu s tim. Bilo bi poštenije!
